Mladen Kušec, književnik, novinar, publicist, dječji pjesnik i pripovjedač, umro je, nakon dulje bolesti, 2. studenog ove godine, u 82. godini života. Rođen je u Zagrebu 24. veljače 1938. U rodnom je gradu polazio i završio osnovnu školu, gimnaziju i završio studij književnosti na Filozofskom fakultetu. Zvonko Letica, novinar i urednik, pročitavši jednu njegovu pjesmu, prepoznao je u njemu darovita pisca te mu je, nakon završenog studija, pomogao 1962. da se zaposli kao novinar na Radiju Zagreb. Nakon deset godina rada u toj ustanovi, nakon sloma Hrvatskog proljeća, maknut je s društveno-političkoga u obrazovni i dječji program. Oni koji su odlučivali o sudbinama mislili su da će ga „umiriti“ i učiniti ga beznačajnim i bezimenim. Prevarili su se! Kao novinar, a zatim i kao urednik Obrazovnog i dječjeg programa Radija Zagreb 1989–1993. u to doba sporedan program učinio je veoma slušanim, ne samo među djecom nego i među odraslima.

Mladen Kušec legenda je radijskog novinarstva i dječje književnosti / Snimio KRASNODAR PERŠUN / HRT

Svoj je rad proširio 1983. kad je došavši na Radioteleviziju Zagreb. Generacije djece, i odraslih, prepoznale su u svim njegovim emisijama, a posebice u razgovorima s djecom svih uzrasta, Kušecov osebujan odnos prema dobroti i ljepoti ljudskih odnosa, a on se iskazao ne samo kao novinar nego i kao osjetljiv čovjek, koji pita i zatim strpljivo i pozorno sluša odgovor te potiče na lijepo i dobro među ljudima. Po tome je uvijek bio prepoznat kao dobar čovjek. Za tu odliku, koja nije dana mnogima, kao da se i nije odveć borio, ona mu je bila urođena, kao neodvojiv dio njegove naravi, te su ga svi s kojima se susretao prihvatili kao dragoga znanca i prijatelja kojega se ne zaboravlja. Posebice se to odnosi na velik broj djece s kojima se susretao u školama, vrtićima, na priredbama, poveo i snimio s njima razgovore koji su potom emitirani na Hrvatskom radiju. I ta su djeca tako postala, neka nakratko, a neka na duže vrijeme, junaci dana, tjedna, mjeseca i označena tim sretnim susretom do kraja života. Neki od njih postali su književnici.

Novinar prije svega

I ja sam imao sreću s njim se družiti i s njim dugo surađivati – punih dvadeset godina, gotovo svakog tjedna, koliko je trajalo naše Zagonetno putovanje – putujemo Hrvatskom. Prve emisije bile su na televiziji: putovali smo nekoliko mjeseci, Mladen Kušec, Pavlica Bajsić i ja. Sljedeće godine, 1989, prešli smo na Radio Zagreb, u Obrazovni i dječji program. Umjesto Pavlice nama se tada pridružio, u svakoj emisiji, kao suradnik i pomoćnik, Mladenov sin Goran.

Na Hrvatskoj radioteleviziji ostao je do umirovljenja, ali svoju kuću nije napustio nego nastavio s Bijelom vranom i Zagonetnim putovanjem sve dok ga bolest u tome nije spriječila.

Za razliku od kolega autora tiskanih tekstova, koji objavljuju radove u knjigama i časopisima, Kušec je novinar koji se javlja svojim glasom i glasom brojnih sugovornika različite dobi, interesa, priča i dogodovština. Njemu je živa riječ jednako važna kao i ona zapisana, tiskana, umnožena u knjigama. Kao novinar zaposlio se 1962. na tadašnjem Radiju Zagreb te nije prestao biti novinar koji govori, ne zanemarujući ni pisanu riječ, o čemu govori njegovih dvadesetak knjiga, neke objavljene u više izdanja. Jednu je godinu, 1993/94, bio urednik Radija Sljeme.

Na Hrvatskom je radiju od 1972. do smrti, 2. studenog ove godine, osmislio i ostvario brojne emisije koje su stekle golemu popularnost, jednako među mladima kao i među odraslima. Te su emisije postale žive i popularne, kruh naš svagdanji. Gotovo nezamjenjive! Neka ovdje budu spomenute samo neke: Tonkica Palonkica Frrr, Patuljci pojma nemaju, Hihotići, Plavi kaputić, Sedmi vjetar. Emisija Bijela vrana emitira se već četrdesetak godina. Za neke emisije pobrinuo se ne samo da se čuju nego i da se vide i on i njegovi sugovornici i suradnici. Iako umirovljen 2003, i dalje je vodio pojedine emisije, sve do smrti. Rado je govorio o svojim doživljajima s ljudima. Samo o jednoj zgodi nije volio nikad pričati: kako su ga u Titovoj Korenici presreli kad su vidjeli zagrebačku registraciju. Kad je rekao svoje ime, i da je novinar, izvukli su ga iz auta, počeli ga tući, tukli su ga i kad je pao na zemlju. Jedan ga je stariji čovjek, sijed i s brkovima, nogama tukao u rebra. Pao je u nesvijest, bol više nije osjećao iako je imao nekoliko polomljenih rebara. Izvukli su ga iz razjarenoga mnoštva, položili u auto, odvezli do Bihaća i spasili od sigurne smrti.

Golem je Kušecov književni opus. Napisao je petnaestak romana za djecu: velik broj njegovih knjiga doživio je više izdanja: Dobar dan (1971), Plavi kaputić (1974), Moja zemlja (1980), Pozdrav domovini (1982), Moja domovina (1986), Donatela (1989), Prasci jedni mali, Mama, tata i ja, Zagrli me, Slijedi me, Krijesnice predgrađa (1994.) Brojne njegove knjige imaju autobiografske elemente: Poklanjam se na tebe, Tajna desne ruke, Zlatni potok, Pitalice skitalice.

„Ubili su mi kuću“

Za roman Mama, tata i ja dobio je književnu nagradu Mato Lovrak, koja je upravo njemu prvome podijeljena. Jedna emisija iz Bijele vrane prerasla je u roman – to je Donatela, za koju je dobio nagradu Društva novinara Hrvatske Zlatno pero. Među posebice hvaljenim i gledanim njegovim televizijskim, a zatim radioemisijama, bila je ona pod naslovom Zagonetno putovanje – putujemo Hrvatskom. Dvadeset godina, svakog tjedna, s akademikom Josipom Bratulićem (to sam ja koji ovo pišem!), veselio se susretu posredovanjem radiovalova sa svojim slušalicama/slušaocima, koji su se rado javljali u otvorenu emisiju – redovito je išla uživo. Posebno mjesto zauzimaju njegove dokumentarne radiodrame emitirane na Trećem programu Hrvatskoga radija: Gospodin Fučić, Stolac, Gospodar otoka, U Tadijanovića kući, Tri godine do prve stote…

Njegovom su zaslugom emitirane, sačuvane i zatim objavljene reportaže iz Vukovara koje mu je u ratnim okolnostima slao Siniša Glavašević, junak obrane grada i čovječnosti u podivljalim prilikama rata. O tome je govorio 2017. u intervjuu za Vijenac br. 618: „Siniša Glavašević mi je u to ratno doba rekao ovako: Gospodine Kušec, vi pišete, ja imam neku svoju dječicu, nemaju i imaju veze s ratom, ja bih vam to samo poslao da pročitate i nešto mi o tome kažete. Ni on ni ja nismo sanjali što će se dogoditi. On je meni tada na pisač muža moje kćeri, tada još momka, poslao te svoje priče iz Vukovara. I na njima se vide datum i sat kako je priča za pričom dolazila. Te sam priče donio svojim novinarkama u redakciju, one su uzimale jednu po jednu, čitale i plakale. Odlučili smo da ćemo to objaviti. Obišao sam hrvatske nakladnike. Moram reći – odaziva nije bilo. Došao sam u Maticu hrvatsku kod svog kolege i prijatelja Mladena Kuzmanovića i do Vlade Gotovca, koji je rekao: Mi to objavljujemo.“ I tako je Matica izdala to prvo, ratno izdanje Glavaševića, a Kušec je objavio i svoju knjigu o Vukovaru, u kojoj djeca govore o ratu – Ubili su mi kuću.

Kušec je bio među prvim trubadurima dječjega pjesništva, ili pjesništva za djecu, u kojima se bez ustručavanja i prenemaganja govori i piše o svim problemima, pa i ljubavnoj tematici kako ju doživljavaju djeca – na djeci prihvatljiv i razumljiv način. Posebice se to ogleda u knjizi Volim te (1973). Sva su mu djela, jednako kao i emisije, prožeta humorom i smislom za dosjetku. Njegove emisije na radiju karakteristične su po jedinstvenoj optimističkoj noti, jednako kad sa sugovornicima razgovara o životnim i poslovnim uspjesima ili neuspjesima. Kušec se s uspjehom okušao i u kazalištu. Njegova predstava Lili i Vili ili… s uspjehom se dugo izvodila, kao i druge njegove predstave: Volim te, Zašto gnjaviš malo dijete?, Veliki doček, Zakopano blago, HAKove zgode, Spas na 93 ili priča o vatri. Autor je prvoga hrvatskog mjuzikla za djecu Čudo u ormaru. Objavio je velik broj slikovnica: Sunce, Ulice, Izumi, Pozdrav, Tramvaj, Učimo bojati. Godine 2003. izdao je čak deset slikovnica: Abeceda, Voda, Kišobran i suncobran, Prometni znaci, Boje, Slike slijedi, Pozdravi su lijepe riječi, Proljetne boje, Deset puta naj.

Prvi trubadur dječjeg
pjesništva

Iako su njegovi razgovori bili jasni i jednostavni, ponekad su poneseni mudrošću koja se pamti: „Pišem jer tako susrećem život, poklonim mu se i onda ono najljepše iz njega dajem djeci“. „Imao sam noge!“

S Mladenom Kušecom upoznao sam se davno: 1974. u Bermu, kraj crkvice svete Marije na Škrilinah, kad se slavila 500. obljetnica beramskih fresaka. On je u Beram došao iz Žminja, gdje je snimao svoje razgovore s djecom. U Beram je došao s učiteljicom Vilmom i mladom slavisticom iz Nizozemske Jannekeom Kallsbeeck, koja je proučavala žminjski čakavski govor i objavila knjigu o tom govoru i izabrane primjere osebujnoga jezika Žminja, koji je tada bio središte Čakavskoga sabora. Kušec se tada sreo s nekoliko učiteljica i učitelja iz Istre i, dakako, s nekoliko đaka koji su pisali pjesme, a njegova pohvala bila je poticaj da i dalje pišu. Za neke od njih bio je to sudbinski susret, jer su nastavili pisati te su se dokazali kao stvaraoci u jeziku, jednako zavičajnom kao i standardnom, književnom. I poslije smo, zajedno i više puta, bili u Žminju na našim zagonetnim putovanjima.

Objavio je svoje pjesme i razgovore snimljene na kasetama, i nekoliko CD-izdanja, da ih djeca i odrasli mogu slušati kad god požele. Objavio je i zbirka pjesama na kajkavskom Od kud dojde dugi nos (2008). Dobio je brojne nagrade: dvije nagrade na Tjednu radija u Ohridu (1977. i 1883), Zlatno pero (1975), nagradu Radija Zagreb (1985), nagradu Ivan Šibl (1991), Večernjakovu ružu… Najveća mu je nagrada da djeca i odrasli rado čitaju njegove knjige, kao što su čekali da ga čuju na valovima Hrvatskoga radija, da ga vide i čuju na ekranima Hrvatske radiotelevizije, da ga sretnu na njegovim brojnim putovanjima. Završivši tekst, pošao sam Perivojem srpanjskih žrtava prema Zvijezdi. Mimoišao sam se s mladim ocem koji je gurao dvostruka dječja kolica i tepao djeci „Tonkica – Palonkica“. Stvarna imena djevojčica ostat će mi tajna, ali srce mi se zagrijalo kad sam čuo ta draga imena. Ona su eto ostala u sjećanju mladoga čovjeka i sad ih prenosi novom naraštaju.